Pedagog

Suvremeni kurikulum ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja polazi od shvaćanja djeteta kao subjekta vlastitog odgoja  obrazovanja čiji se razvoj, odgoj i učenje događa holistički.

Stručni suradnici pedagoškog profila, uz odgajatelje i roditelje, čimbenici su odgojno obrazovnog procesa. Pedagog sudjeluje u sukonstruiranju i vrednovanju odgojno obrazovnog kurikuluma te pruža stručnu potporu pri provedbi neposrednog odgojno obrazovnog rada u odgojnim skupinama i poticanju individualnog razvoja djece.

Sagledavanjem odgojno obrazovne prakse, pedagog doprinosi oblikovanju primjerenog okruženja i ozračja u kojem dijete ima priliku ostvarivati raznovrsne interakcije, stjecati kvalitetna iskustva i učiti.

U suradnji s odgojiteljima pedagog sudjeluje u planiranju, provedbi i stalnom vrednovanju odgojno-obrazovnog procesa. Pedagog je refleksivni praktičar koji stručno inicira kvalitetne promjene i usmjerava odgojitelje u njihovom profesionalnom razvoju.

Svojim stručnim kompetencijama pedagog doprinosi razvoju odgovornog roditeljstva, pruža potporu roditeljima te potiče partnerske odnose dječjeg vrtića i obitelji. Pedagog osmišljava i provodi savjetodavni rad s roditeljima (individualni razgovori, radionice odgovornog roditeljstva, grupe potpore).

Humanizacija međusobnih odnosa na svim socijalnim razinama temelji se na razumijevanju i prihvaćanju svakog pojedinca (djeteta i odraslog).

Osnovna karakteristika tog perioda je povećana motorička spretnost djeteta. Zbog nove kvalitete pokretljivosti i složenijeg baratanja predmetima, dijete radoznalo istražuje nove mogućnosti i naglo stječe nova iskustva. Jedna od najdražih zabava mu je bacanje predmeta. Toliko toga mora učiniti i toliko toga vidjeti. Do kraja druge godine njegove motoričke vještine vidljivo će se usavršiti i od tek prohodalog jednogodišnjaka – bebe, postat će dijete koje trči i skače.

Dijete postaje vrlo aktivno i ukupno ponašanje oko 18. mjeseca gubi svoju dotadašnju harmoniju. Pojavljuje se prvi negativizam; glavna djetetova riječ je ”NE”. Stalno mora biti pod nadzorom jer verbalne zabrane u tom periodu nisu dovoljne. Raspoloženja su mu promjenjiva, burna i kratkotrajna. Skretanje pažnje je najbolji način usmjeravanja djetetova ponašanja. Govor kao sredstvo komunikacije s okolinom bitno će uznapredovati (i razumijevanja i izražavanje govorom). Raste interes za vršnjake. Pojavljuju se i prvi oblici prosocijalnog ponašanja, pa npr. tješi drugo dijete koje plače.

U igri imitira radnje odraslih (briše, češlja) i pri tome koristi zamjene za konkretne predmete. U drugoj polovini druge godine dijete počinje biti svjesno svojih fizioloških potreba i započinje učiti kako da ih kontrolira.

Strah od odvajanja od roditelja koji se pojavio u prvoj godini sada se čak i pojačava.

Uvjeti optimalnog razvoja djeteta u dobi od 1 do 2 godine:

1. Olakšavanje odvajanja od roditelja:

   • Objasnite djetetu zašto je potrebno odvajanje od roditelja i što će dijete raditi dok on ne dođe.
   • Omogućite djetetu korištenje prelaznog objekta (npr. igračka, krpica ili neki drugi predmet za koji je dijete vezano).
   • Omogućite  postupno produžavanje boravka djeteta u jaslicama te boravak roditelja u jaslicama u vrijeme privikavanja.

2. Osiguravanje motoričkog i spoznajnog razvoja:

   • Omogućite djetetu da istražuje veliki prostor sa neopasnim i zanimljivim igračkama i predmetima (plastične posude, kutije, tuljci, šareni papiri i sl.). Ne pretrpavajte okolinu, nudite djetetu ograničen broj materijala i igračaka koje povremeno mijenjajte.
   • Vodite računa o optimalnoj količini novih doživljaja – ne previše odjednom!
   • Potrebno je da dijete bude aktivno i samostalno u toj aktivnosti, te da mu jednostavni i neopasni materijali omogućuju otkrivanje i učenje bez neposredne pomoći odraslog.

3. Poticanje razvoja pojma o sebi

   • Koristite veliko i malo ogledalo za upoznavanje vlastitog lika.
   • Verbalizirajte djetetov osjećaj vlasništva (npr.samo tvoja haljinica).
   • Potičite uporabu vlastitog imena i zamjenice “ja”.

4. Osiguravanje razvoja samostalnosti i nezavisnosti

   • Omogućite djetetu da razvije osjećaj vlastite sposobnosti, da samostalno ovlada sve širim krugom aktivnosti, postupnim širenjem granica.
   • Važno je ne posramljivati dijete, nego mu omogućiti da isproba granice koje može samostalno doseći u svakidašnjim aktivnostima (igra, njega, upoznavanje prostora).
   • Postavite jasne i realistične granice – što se smije i što se ne smije. Pri tome pazite da ne zapadnete u pogrešku da djetetu sve zabranjujete. Umjesto upozoravanja i zabranjivanja učite dijete kako može bez opasnosti obaviti željenu aktivnost (pokazivanje jednostavnih i neopasnih radnji).
   • Ponašanja opasna za dijete i druge, treba jasnim, jednoznačnim i dosljednim postupkom prekidati, a dječju radoznalost usmjeriti na neopasnu aktivnost.

5. Poticanje prosocijalnog ponašanja

   • Pohvalama, davanjem primjera treba poticati i reagirati na sve oblike prosocijalnog ponašanja: pomaganje, tješenje, velikodušnost, suradnja.
   • Olakšati istodobno razvoj pojma o sebi i dijeljenje s drugima (osigurati dovoljan broj igračaka, poticati razmjenu igračaka).

6. Govorno komuniciranje s djetetom

   • Zajedničke aktivnosti djeteta i odraslih pratiti govorom.
   • Paziti na jasnu i točnu artikulaciju odraslog.
   • Prilagoditi svoj govor djetetu: obraćati se izravno, jednostavnim i kratkim rečenicama, djetetu razumljivim riječima,proširivati novim riječima(npr. ako dijete donese loptu, može se reći “lopta je crvena, lopta skače, baci loptu…”).
   • Čitajte slikovnice i razgovarajte s djetetom o slikovnici uz pokazivanje slika.
   • Govorite djetetu pjesmice i brojalice i pjevajte mu, te potičite ga na istu aktivnost.
   • Igrajte se prepoznavanja i imenovanja sadržaja iz okoline.

7. Poticanje simboličke igre

   Podržavajte pojavljivanje simboličkih igara u kojima dijete oponaša radnje i osobine ljudi, životinja i predmeta (npr. briše stol, češlja, hrani lutke, puže, oponaša životinje i sl.)

Griženje, udaranje i čupanje za kosu najčešće su “zločestoće” u male djece. Kad se dijete ponaša na takav način ono nam poručuje da neke njegove potrebe nisu adekvatno zadovoljene. S obzirom da dječji govor u toj dobi još nije dovoljno razvijen kako bi nam dijete moglo reći što ga muči, ono koristi druge oblike komunikacije. Razlozi za takva ponašanja mogu biti različiti:

• Mala djeca još nemaju razvijenu svijest o uzročno-posljedičnim odnosima, niti o boli i ozljeđivanju. Ona osjećaju bol, ali još ne razumiju da određeni postupci ili pojave mogu uzrokovati bol drugima. Zadatak odraslih je da ih nauče da griženje boli;
• Dijete putem griženja izražava agresivnost. S obzirom da nam još ne zna reći da je ljutito, napeto ili frustrirano ono grize jer je to brz i učinkovit način da na sebe skrene pozornost kako bi se uzrok njegove ljutnje ili razlog frustracije otklonio. Djeci je vrlo važno da se “problem” riješi odmah jer još ne znaju odgoditi zadovoljenje svojih potreba. Djeca često grizu u neizvjesnim i frustrirajućim situacijama kako bi smanjila unutarnju napetost jer se još ne znaju sama smiriti ili utješiti;
• Rast zubića može uzrokovati bol, koja se trljanjem desni ili griženjem može ublažiti;
• Imitacija je jedan od glavnih oblika učenja koju djeca koriste te se na taj način griženje može proširiti u skupini djece.

Kako pomoći djetetu?

• Primarni zadatak odraslih je otkriti pravi uzrok griženja. Kad saznamo iz kojeg razloga dijete grize moći ćemo mu pomoći;
• Djeci treba pomoći u verbalizaciji; kad bolje usvoje jezične vještine moći će nam reći što ih muči te će se griženje, kao oblik komunikacije, spontano povući;
• Budite mirni i dosljedni u svojim postupcima. Odmaknite dijete od djeteta koje je ugrizlo, objasnite mu kratko i jasno da ne prihvaćamo griženje kao oblik ponašanja i da ono boli, vodeći računa o njegovom uzrastu i sposobnosti razumijevanja;
• Nemojte kažnjavati ili gristi dijete kako bi shvatilo da to boli, nego ga usmjerite na “žrtvu” i uključite u pomaganje u smislu maženja i tješenja. Na taj način će dijete uvidjeti da griženje boli;
• Nemojte od djeteta tražiti objašnjenje svog ponašanja, vjerojatno ga ne zna. Usmjerite se na rješavanje problema i učenje poželjnim ponašanjima koja ćete nagraditi;
• Pokušajte predvidjeti situacije u kojima bi se griženje moglo pojaviti i stvorite uvjete kojima ćete smanjiti vjerojatnost pojavljivanja;
• Ponudite djeci dovoljno različitih aktivnosti i igračaka kako se ne bi sukobljavala oko korištenja igračaka i sudjelovanja u aktivnostima;
• Osigurajte dovoljno velik i prohodan prostor i tjelesne aktivnosti koje omogućavaju “pražnjenje” energije;
• Posvetite dovoljno vremena svom djetetu kako biste osigurali ispunjenje njegovih potreba za pažnjom i ljubavi;
• Pridržavanje određenog reda, dosljednost i smanjivanje neizvjesnosti smanjuju nervozu i stvaraju kod djeteta osjećaj sigurnosti.